Dva jezika, dva načina pisanja i kako objasniti zašto psi?

I tako, dok sam bila u Bosni, mislila sam da ću pisati. Pisati zašto psi, kako sam uopšte počela da volim ta bića ili razlog zašto ih volim. Mislila sam da će moj način pisanja biti drugačiji dok sjedim u prirodi, slušam tišinu sa zvukom izvorske vode. Dišem punim plućima jer za mene se dole lakše diše. Mislila sam, ali nisam, ne jer nisam htjela, nego zato što se na načinu mog pisanja ništa neće promijeniti, moj osjećaj će ostati uvijek isti.

Razlog zašto nisam pisala je, jer sam uživala u svakoj sitnici prirode, sjedeći, dišući i upijanjem, sve te za mene jedinstvene ljepote koju posjeduje Bosna. Odmorila sam um i dušu, a ovdje upravo sa pisanjem odmaram taj isti um i tu istu dušu. Zato sada želim da pišem, kako i zašto psi.

Imala sam neke tri godine, kada je moj dedo jednog dana doveo jedno malo štene u stan njega i moje majke. Ja, kao dijete, sam često bila kod njih, a on me je zvao „moja džigera“. Ne sjećam se razloga zašto i kako je došao na ideju da mi donese psa, jer je znao da se moja majka njih boji, ali sjećam se te kutije, tada ogromna za mene, danas bih je opisala veličinom kutije u kojima se voće uvozi ili izvozi. Donio je tog tada malog vučijaka smeđe crne boje, sa slatkim okicama punim milosti i razigranosti, kao jedno malo dijete. Stavio je kutiju u spavaću sobu i donio dvije posude, jednu s vodom, drugu sa kuhanim mesom od piletine, jer kod nas se zna, bez supe nema ništa, tako da je uvijek bilo kuhanog mesa. Majku smo naravno nježno htjeli pripremiti na susret sa njim, al' nam plan nažalost nije prošao. Dok je moj dedo otišao u banju, ja nazad u dnevnu kod majke, koja se ustala s kauča i htjela do kuhinje, to malo slatko biće nije shvatilo da je trebalo da ostane u kutiji. Njegov plan i naša misao očigledno nisu bili zanimljivi, on je htio da istraži gdje li je to došao. Ja i danas vidim pred očima moju majku kada je to malo čupavo biće došlo do njenih nogu i dodirnulo je. Kao u jednom crtanom filmu gdje se slon prepadne miša i skoči na podest, tako se moja majka prepala tog malog bića i skočila na kauč. Vrištala je da ga sklonimo. Moj dedo je izašao iz banje, njegov pogled je bio tužan, a ja, iako mi je sve to u tom momentu bilo smiješno, sam shvatila da to malo biće ne može ostati tu. Ne jer ga mi ne želimo, nego jer se moja majka stvarno bojala. Dedo ga je odnio nazad u kutiju, ja sam ostala kod njega u spavaćoj, a iz dnevne sam čula majku kako ga pita, da li je želimo ubiti. Naravno da nismo to željeli i naravno da smo imali drugi plan, koji nam nažalost nije uspio, ali je meni to kratko vrijeme sa tim malim čupavim vučijakom ostalo urezano u mislima, da sam razvila ogromnu ljubav prema tim bićima. To je bio početak mog iskustva sa psima i od tada sam uvijek željela sopstvenog psa. Nekad jedan mali trenutak u životu znači mnogo više nego čitava vječnost.